Već sam u nekoliko navrata pisao o slobodnom softveru i za čudo tako je i ovdje — ovoga puta vezano je uz diplomski rad koji trenutno pišem.
Ukratko — oduševljen sam radom na svojem diplomskom, a sve zbog slobodnog softvera. Diplomski je implementacija jednog protokola koja je u konkretnom slučaju slobodni softver i sve što radim u vezi tog diplomskog pišem u slobodnom softveru. Alati i općenito softver koji koristim su:
- OpenOffice.org za pisanje teksta (Writer) i izradu grafova (Draw),
- Qt Creator, okruženje za razvoj softvera,
- Graphviz, alat za vizualizaciju (mrežnih) grafova,
- Doxygen, sustav za dokumentaciju za brojne programske jezike među kojima je i C u kojem pišem kôd,
- Flex i GNU Bison, alati za leksičku i sintaksnu analizu,
- GLib, biblioteke za programe pisane u C-u,
- GCC, skup kompajlera,
- Git, distribuirani sustav za reviziju (kôda),
- Gitorious, pružatelj infrastrukture za projekte slobodnog softvera koji koriste Git i na njega pohranjujem kôd dok je i sam Gitorious slobodni softver i, naravno,
- operacijski sustav GNU/Linux, točnije distribucija Chakra.
Moje oduševljenje proizlazi iz privilegije koju imam obzirom na trenutno stanje u akademskoj zajednici po pitanju softvera. Slobodan softver i akademska zajednica trebali bi imati mnogo toga zajedničkog, no s usponom i dominacijom vlasničkog softvera zadnjih nekoliko desetljeća situacija je bitno drugačija. Na fakultetima je uobičajeno i mnogo puta obavezno korištenje softvera čiji su autori odlučili zabraniti akademskoj zajednici da ga proučava, unaprijeđuje i dijeli taj softver sa širom zajednicom. Akademska zajednica je prihvatila takve uvjete, odnosno korištenje softverskih crnih kutija za svoj svakodnevni rad. Za mnoge fakultete, odnosno područja znanosti ne postoji istovrsni slobodni softver. Žalosno je što se situacija ne mijenja pa fakulteti, barem koliko sam se uspio uvjeriti na nekoliko fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ne ulažu resurse u razvijanje njima potrebnog softvera. Potrebni resursi po fakultetu za takvo što mogu se podijeliti među fakultetima kojima treba istovrstan softver.
U javnim školama i na javnim sveučilištima troši se novac poreznih obveznika. To je dodatni razlog zašto se taj novac ne bi smio trošiti na tako neefikasan način, odnosno na vlasnički softver. Za privatne škole i učilišta po ovom pitanju ne marim jer oni koji pohađaju privatne škole očito imaju veći izbor zahvaljujući svojem financijskom stanju — njihov je izbor pohađati privatnu školu.
Odgovor na pitanje zašto bi se slobodan softver uopće trebao koristiti u javnim školama dan je u eseju Richarda Stallmana.