Do prije nekoliko godina o volonterizmu sam razmišljao u terminima poput “Nema tu kruha”, “Zašto bih volontirao kad mogu zarađivati pare” i “Time se igraju oni koji si ne mogu naći ozbiljan posao”. U međuvremenu sam uspio biti član dvije volonterske udruge radeći i sudjelujući u preko 20 volonterskih projekata, provoditi dane i noći u raznim volonterskim aktivnostima, u pisanju na tisuće mailova i mnogobrojnih dopisa i izvještaja i provesti cijelu godinu s uloženim vremenom praktički ekvivalentnom punom radnom vremenu u vođenju jedne od tih dviju volonterskih udruga. Što mi se tako loše dogodilo da sam skrenuo s uma i odlučio raditi bez materijalne naknade dok su drugi oko mene zarađivali i smijali se mojoj naivnosti?
Još kad sam bio srednjoškolac, a naročito tokom faksa često sam čuo o studentskoj udruzi BEST. O udruzi sam čuo puno lijepog i prijedloge da se i ja priključim, no nekako sam uvijek imao drugih obveza, najčešće vezane uz faks. Na 3. godini faksa odlučio sam barem sudjelovati u projektu koji organizira taj BEST kako bih konačno dobio barem blijedi uvid u što se tamo zapravo zbiva. Jednostavnost, otvorenost i zanos BEST-ovaca tokom tog presudnog vikenda promijenili su moj pogled na tu bezumnu aktivnost zvanu volonterizam.
Tog vikenda provodio sam vrijeme s drugim studentima koji su također sudjelovali u dotičnom BEST-ovom projektu kao i sa samim BEST-ovcima dok su svi normalni studenti uživali u svojem slobodnom vremenu kako su već htjeli. Sama odluka da si uskratim slobodan vikend zbog nečega što ni sam ne znam što je to točno bila je suluda ideja. I da stvar bude gora, niti sam dobio kakve novce niti je bilo kakvo predavanje o brzoj zaradi.
Sav oduševljen BEST-om odlučio sam se učlaniti u BEST pa sam se pojavio na njihovom prvom sljedećem sastanku. Grupa ljudi u kojoj se svakoga uvažava, u kojoj svatko može reći svoje mišljenje, u kojoj se raspravlja, u kojoj jedni druge podupiru, u kojoj hijerarhija nije sinonim egoizmu i pri tom novac nije pokretač… je li takvo što moguće?
Susresti se po prvi puta s volontiranjem na takav način čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Ima nešto u tome, nešto što pokreće te volontere, nešto do čega im je svima stalo - žele učiniti nešto za druge i pri tom ne očekuju ništa zauzvrat. Uložiti svoje vrijeme, volju i znanje i podijeliti to s drugima ukratko bi bio opis pojma nesebičnosti.
U BEST-u sam shvatio dvije ključne stvari. Prva je ta da bilo koja aktivnost, projekt ili posao može uspjeti samo ako oni koji provode tu aktivnost na skali svog sustava vrijednosti imaju tu aktivnost vrlo visoko, odnosno ako imaju dovoljno veliku unutrašnju motivaciju da ju provode. U njima ta stvar izaziva ushićenje, glavna je tema na jutarnjim kavama, postaje nešto o čemu znaju i baka, susjeda, sestra, kolega s posla i mesar iz mesnice u susjedstvu, a koji nerijetko imaju nakošene obrve s velikim upitnikom iznad glave dok im ushićeni nestrpljivo pokušavaju objasniti što je to tako super.
Druga ključna stvar je da novac pokvari prvu stvar.
Nije teško uočiti da živimo u materijalnom svijetu i da nekako treba zaraditi za kruh i osigurati si krov nad glavom. Netko tko se hrva s preživljavanjem ne vidi vajde u volontiranju jer mu ono neće riješiti tu osnovnu potrebu.
Oni koji imaju zadovoljene osnovne potrebe teže nečem višem, žele nekako ispuniti svoj život. Nesebično dijeljenje svog vremena i znanja s drugima jedan je od načina kako to postići. To dijeljenje kroz volontiranje odvija se zbog onog sustava vrijednosti u kojem novac ne kotira visoko. U takvim situacijama novac je zapravo nebitan, čak i nepoželjan. Jer ako je novac u igri, on budi maštu i želju za većim materijalnim dobrima od onih koje imamo u tom trenu, eventualno dolazi do pohlepe i ona prvotna motivacija zbog koje smo se zagrijali za nešto polako iščezava i prelazi u drugi plan. Tada novac postaje mjerilo pa se uspoređujemo s drugima, razmišljamo kako čim lakše doći do više novca, pohlepa raste i raste i neizbježno spremnost na pomaganje drugima postaje sve manja - tada pojam ljudskosti svoje postojanje ostvaruje tek u rječniku.
Neki dan sam biciklom prevalio 29.5 kilometara primarno radi volontiranja, a kao kolateralni efekt ta vožnja je korisna za tjelesno zdravlje. Sudjelujem u volonterskom projektu OpenStreetMap koji za cilj ima stvaranje zemljopisne karte cijelog svijeta. Princip izrade te karte vrlo je sličan onom na kojem funkcionira Wikipedija - mali volonterski doprinosi mnogo pojedinaca. Ti doprinosi, baš kao i u Wikipediji, postaju dostupni svima i svih ih mogu slobodno koristiti. Odlučio sam sudjelovati u tom projektu kartiranjem Križevaca, mog rodnog grada, kao i uže okolice. Kada sam se već skoro vratio kući, sreo sam prijatelja. Pričali smo i spomenuo sam mu OpenStreetMap. Pitao me tko me plaća za to pa kad sam mu rekao da je to volonterski on se samo nasmijao. Taj puta, kao i mnogo puta prije, spomen da nešto radim volonterski, odnosno da ne primam materijalnu naknadu izazvao je čuđenje, a nerijetko i podsmijeh jer si, kako pjeva TBF u svom Toboganu, “blesa ako nemaš interesa i cilj ti nije kesa”. Zaista je hladna društvena klima.
Kad sam bio aktivan u BEST-u bilo je slučajeva da su nam nekoliko tvrtki nudile “suradnju”. Za njih volontirati znači biti besplatna radna snaga i pod krinkom suradnje htjele su iskoristiti nas volontere za svoju materijalnu dobit. Naravno da te tvrtke nisu bile svjesne onih dviju meni ključnih stvari… ili možda jednostavno nisu željele biti svjesne.
Volontiranjem sam se razvio na mnoge načine i imao sam priliku upoznati divne ljude koje inače ne bih upoznao. To još uvijek radim i sve sam bogatiji na razne načine. Pokušavam opovrgnuti onu da je čovjek čovjeku vuk. Dobivam nešto što se ne može mjeriti novcem. Ma mora da sam raskrstio sa zdravom pameti!