There’s a new sense of freedom
Come banging on your door
Deep down inside you
You’ve seen it all somewhere before
Somewhere in the past
Somewhere in a dream
It’s got you completely and you know what it means
Happy to find out even this late
You’re not a number
~ Chris Rea, You’re Not a Number
Izmaklo je ljeto. Izmaklo je ono ljeto u kontekstu dugih suncem okupanih dana, no i ono u smislu godine… barem školske godine. Umjetni završetak i početak kalendarske godine prijelazom vremena iz prosinca u siječanj i nema previše smisla jer je pitanje što se tada bitnog uopće dogodi. Zapravo ništa. Taj formalni početak godine je samo izlika za odrasle za koji dan slobodan od posla, iako u slobodnim danima zapravo nema ništa loše. Zašto se taj prijelaz kalendarske godine odvija u to vrijeme koje ne predstavlja ništa bitno nije sasvim logično, no to ni nije toliko bitno za ispričati ovu priču. Danas je počela nova školska godina i Ivana je imala uvodni sat iz informatike. U srednjoškolskom programu informatike nalazi se povijest softvera pa je Ivana danas naučila nešto vrlo neobično.
– Djede, danas smo u školi na satu informatike započeli lekciju o povijesti softvera i njegovog utjecaja na kulturu. Kad si ti bio mojih godina, softver je bio vrlo čudan — ograničavao je ljude u načinu na koji mogu koristiti računalo i druge uređaje. Zar je zaista bilo tako? – upitala je Ivana djeda kojemu je došla u posjetu nakon škole.
– Ivana, bila su to zaista frustrirajuća vremena. Tada svijesti o tome što se zapravo događa gotovo i nije bilo. Krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća softver je bio napravljen za druge svrhe. Služio je partikularnim interesima privatnih tvrtki. Ideja da softver zapravo treba služiti svima nama radi obrazovanja, radi pružanja prilike ljudima da se razvijaju, da nadograđuju kulturu i općenito radi boljitka društva je bila marginalizirana. Baš kao i obrazovanje, softver je tada pretežno bio privilegija. Softver je dodatno, suprotno obrazovanju, ograničavao ljude — bio je to vlasnički softver. Skoro sav softver bio je pod kontrolom privatnih tvrtki pa su te tvrtke u tadašnjem kapitalizmu radi stvaranja što većih profita ograničavali ljude kroz softver na pasivne potrošače — tada se nije razmišljalo u kontekstu korisnika djela. U takvom softveru gotovo nije postojala mogućnost da ti stvaraš i s drugima dijeliš rezultate svoje kreativnosti. – sa sjetom je govorio djed. – Tada su, softver i glazba, koju se prepoznavalo kao sve utjecajnijeg čimbenika u životu, pretežito bili zatvoreni. Njihovi autori su zadržavali sva prava na svoja djela.
– Zaista? Kako se onda razvijao softver, a i glazba? Da bi nešto stvarao, uvijek nadograđuješ na prošlosti, no ukoliko autori zadržavaju sva prava, to nije moguće, zar ne? – razmišljala je.
– Moguće je bilo nadograđivati samo na ono čemu su istekla autorska prava, odnosno što je postalo javno dobro ili na ono za što si bila u mogućnosti izdvojiti pozamašne svote novca. Međutim, softver, baš kao i glazbu, kontrolirale su megakorporacije kojima nije bilo u interesu išta drugo osim profita pa ih dobrobit krajnjih potrošača i nije odviše zanimala. Svoju moć koja je proizlazila iz novca, a kojeg su nakupili vrlo restriktivnim mjerama prema potrošačima, koristili su za mijenjanje zakona i drugih pravnih propisa kao što su i koristili sam programski kôd za implementaciju nečega čega nema u zakonu, a na štetu potrošača, kako bi produživali kontrolu nad djelima, a to je bilo moguće budući da je institucionalna korupcija bila u procvatu.
– Kako je onda nastao softver i kultura kakvu danas imamo? Zar se sve stvaralo iznova?
– Tokom 1980.-ih nastao je Pokret slobodnog softvera kako bi se suprotstavio zloporabi moći u softverskoj industriji. Slobodni softver je upravo onaj koji svi koristimo, no danas pridjev slobodni nije toliko izražen budući da je vlasnički softver stvar prošlosti. Kroz sljedećih 10 godina stvoren je operacijski sustav GNU/Linux kao i mnogo drugih osnovnih softverskih alata, sve slobodni softver. To znači da slobodno možeš:
- koristiti softver bez potrebe za aktivacijom, registracijom, obnavljanjem licence i bilo kojim drugim ograničenjem da sa softverom radiš što želiš kao što to radiš s drugim proizvodima,
- unaprijediti softver, bilo sama ili preko nekoga te da ta poboljšanja i izmjene podijeliš sa svima kako bi svi od toga imali koristi,
- napraviti kopije i dati ih svom susjedu kao i instalirati ih na bilo koji drugi uređaj,
- koristiti softver bez neovlaštenog nadzora, upravljanja digitalnim ograničenjima, automatskog ažuriranja ili bilo kojeg mehanizma koji ograničava tvoju kontrolu,
- odabrati softver koji ćeš koristiti, odnosno da nećeš biti ograničena od strane proizvođača hardvera ili isporučitelja softvera.
Kultura je bila u vrlo sličnoj poziciji kao i softver – nastavio je djed. – Njome su velikim dijelom vladale megakorporacije. To je bilo izričito izraženo u glazbi i filmu. Sami glazbenici, redatelji, glumci i drugi najčešće nisu polagali prava na svoja djela, već je nosioc prava bila kuća gdje su stvarali. Oni su zadržavali sva prava. To očito nije pogodovalo razvoju kulture, već gomilanju utjecaja i novca u sve manje i manje ruku. Baš kao i u softveru, samo nešto kasnije, nastao je pokret u kojem umjetnici i općenito nosioci autorskih prava ne zadržavaju sva prava. Nastao je Creative Commons, skup licenci koje običan čovjek može brzo i lako primijeniti, dakle bez potrebe intervencije odvjetnika. Jedan od prvih filmova koji iznosi priču o stanju kulture u to doba je RiP!: A Remix Manifesto. Te licence su bile nadopuna tadašnjim već zastarjelim zakonima o autorskim pravima i autori su kroz te licence govorili na koje načine se mogu koristiti dana djela.
– U kakvoj su sprezi bili softver i kultura? – zanimalo je Ivanu dok je slušala djeda kako joj priča o tim davnim vremenima.
– Vlasnički softver tadašnjeg vremena je išao na ruku zatvorenoj kulturi. Vlasnički softver i zatvorena kultura su se promicali kao nešto pozitivno i sasvim prihvatljivo čak i u školama i na fakultetima. Zatvoreni Appleov servis za zvuk i video je sprječavao potrošače u izradi sigurnosnih kopija materijala kojeg su nabavili putem tog servisa. Zatvoreni Amazonov uređaj za čitanje e-knjiga je potrošačima uredno plaćenih i nabavljenih primjeraka knjiga putem Amazonovog servisa priuštio brisanje dviju takvih knjiga u stilu Velikog brata jer je vlasnički softver to omogućavao, tj. zato što je Amazon putem takvog softvera imao kontrolu nad potrošačkim uređajima. Ironično je da je jedna od obrisanih knjiga bila upravo Orwellova 1984. (dok je druga Životinjska farma). Naravno, vrijedilo je i obrnuto; slobodna kultura i slobodni softver išli su jedno uz drugo i međusobno se podupirali. Slobodni servisi dostupni putem Interneta postali su sastavni dio slobodnog softvera, npr. Jamendo u Amaroku, OpenStreetMap u Marbleu, Flickr u digiKamu itd.
– Zar mogućnost kontrole sadržaja u potrošačkim uređajima nije narušavanje privatnosti?
– To je narušavanje privatnosti, no vladala je indiferentnost među potrošačima. Tada su si ljudi svojevoljno ili u neznanju uskraćivali pravo na privatnost koristeći društvene mreže na Internetu poput Facebooka koji je bio Hotel California tadašnjeg doba, no ni tada vrlo rašireni operacijski sustav Windows nije zaostajao u narušavanju privatnosti potrošača. – prisjećao se djed sveprisutnijeg trenda seljenja vlasničkog softvera s potrošačkih računala i uređaja na udaljene poslužitelje.
– Hvala ti, djede, za ovu priču o šokantnom dijelu povijesti za softver i kulturu! – rekla je Ivana djedu i polako krenula kući sva zamišljena o tome kako su ljudi nekad bili nesvjesni svoje tužne stvarnosti.