Umrežimo se na mikro-razini!

Posted on January 19, 2010 by Marko Dimjašević

Tamo negdje 1992. kada u Hrvata još nije bilo Interneta i u počecima šireg korištenja e-maila postojale su tvrtke koje su nudile uslugu e-maila, no tu je bila jedna caka — mailove ste mogli slati samo unutar iste domene, odnosno samo onima koji su imali e-mail pri istoj toj tvrtki! Zamislite, imate adresu ivan.horvat@twitt.er i mailove vam je dozvoljeno slati samo onima kojima adresa također završava na (???)! Poprilično ograničavajuće, zar ne? Nagađam zašto je bilo takvih pokušaja — tvrtka je htjela zaraditi na toj usluzi, no imala je loš poslovni model. Taj se model očito bazirao na ograničavanju korisnika u komunikaciji, onome čemu je ta usluga zapravo trebala služiti. To se zove zaključavanje korisnika na jednog proizvođača. Danas kad se na takvu ideju s uslugom e-maila možemo samo nasmijati i pitati se kako je netko mogao imati tako glupe ideje jer je to očito loše za korisnike i na sreću stvar prošlosti, svjedočimo istovrsnom potezu u domeni društvenih mreža na Internetu. Još gore, mnogi toga nisu ni svjesni pa se shodno tome i ne smiju. I zaista, nije za smijati se, već je, dapače, situacija vrlo zabrinjavajuća.

Prije četiri godine rijetko kome bi blog od najviše 140 znakova zvučao smisleno. Pa što pobogu možeš napisati u 140 znakova, bila bi tipična reakcija. Danas je imati mikroblog vrlo popularno i rijetko tko tko je “mrežno osviješten” nema mikroblog. Godine 2006. nastao je Twitter, servis za pisanje kratkih status-poruka u duljini od najviše 140 znakova što se još zove mikroblog. Twitter je štošta promijenio, posebice u domeni izvještavanja. Tako ste o raznim velikim nesrećama mogli čitati na Twitteru prije negoli koja velika medijska kuća izvijesti o istom tom događaju. Taj bi Twitter bio izvrstan servis da nema ovdje zanimljivu manu, a to je, sa stajališta korisnika, loš poslovni model analogan onome s uslugom e-maila s početka priče iz kojeg proizlazi veliko ograničenje u funkcionalnosti, a to je nemogućnost povezivanja s korisnicima koji su registrirani pri drugim pružateljima mikroblogova. Tvrtki Twitter Inc. stvaranje ili usvajanje sada postojećeg standarda za povezivanje s drugim servisima mikroblogova ni nije u interesu jer bi time, naravno, otvorila priliku za druge da pokrenu istovrsni servis i sebi smanjila broj mušterija zbog čega bi bilanca bila mršavija. Neusvajanje standarda je sa stajališta jednog poduzetnika u još neiskorištenom tržištu sasvim razumljivo, a takvo se ponašanje, u vremenu kad je maksimizacija profita jedina misao vodilja u poslovanju tvrtke, prihvaća i odobrava.

Trenutno stanje u svijetu mikroblogova može se ovako vizualizirati:

Dakle, ako netko ima račun na Twitteru i poželi se povezati s nekime s drugog servisa mikroblogova, to, nažalost, neće biti u mogućnosti napraviti. To je ionako svejedno kad su skoro svi na Twitteru, pomislit ćete. Primijenimo li takvu logiku na etničke manjine, Srbi su u Hrvatskoj sasvim nebitni jer su Hrvati ionako većinski narod. Naravno, takvo bi razmišljanje bilo na štetu i Srba i Hrvata u RH, a isto vrijedi za povezivanje ljudi s različitih servisa mikroblogova. Servis koji razdvaja, umjesto da spaja, no opet najpopularniji u svijetu mikroblogova. Zašto je tome tako?

Pogledate li na Wikipediji usporedbu servisa mikroblogova i izdvojite li Identi.cu koja jedina navedena podržava spajanje s drugim servisima mikroblogova (stupac OpenMicroBlogging) i Twitter koji ne podržava, uočit ćete da Twitter nije popularniji zahvaljujući tehničkoj nadmoći u pogledu mogućnosti koje nudi jer ju niti nema, već je, dapače, Identi.ca superiornija. Tada opravdanje za takvu popularnost Twitter može naći jedino u krajnjim korisnicima. Zašto korisnici preferiraju Twitter?

Kad si već na Twitteru i povezao si se s određenim brojem ljudi teško je preći na drugi servis za mikroblogove. Kod Twittera postoji spomenuti problem zaključavanja korisnika. Prelazak u drugi servis bi značio stvaranje novog korisničkog računa, ponovno povezivanje s drugima, no kako su skoro svi na Twitteru, ali ne i na drugim servisima mikroblogova, takvih bi bilo vrlo malo. Uostalom, navike je teško mijenjati. Makar postoji nešto bolje, često nismo voljni to odabrati jer smo se navikli na ono drugo. Ako netko pak nema račun na Twitteru, a razmišlja o otvaranju mikrobloga, u neznanju postojanja zaključavanja korisnika ili usred ignoriranja istog otvorit će ga upravo na Twitteru jer su svi tamo. Kako rijetko tko pomišlja ili brine o zaključavanju korisnika dok svoj pristanak na uvjete korištenja Twittera daje klikom na “Create my account”, stvara se začaran krug.

I ja imam mikroblog — na Identi.ci. Na Twitteru ni na bilo kojoj drugoj mreži koja zaključava korisnike ne želim imati korisnički račun. Uostalom, ako je netko od mojih prijatelja na nekoj drugoj mreži (koja podržava OpenMicroBlogging), s njim se mogu lako povezati. Budući da je šansa da si ti na Twitteru i samo tamo vrlo velika, bilo bi mi drago da, sada kad znaš malo više o svijetu mikroblogova i zaključavanju korisnika, otvoriš korisnički račun na nekom od servisa mikroblogova koji podržava spajanje s drugim istovrsnim mrežama12. Na Identi.ci ti olakšavaju prijelaz tako što ti omogućavaju istovremeno slanje poruka i na Twitter.

Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo, kaže Seneka. Hoćemo li se za desetak godina smijati današnjem Twitteru kao e-mailu s početka priče? Ovisi o tebi!


  1. http://status.net/wiki/ListOfServers↩︎

  2. http://github.com/voitto/openmicroblogger/wikis/servers↩︎