Kralj bez krune

Posted on November 29, 2010 by Marko Dimjašević

Bilo jednom davno jedno kraljevstvo. Kralj se zaželio nove tvrđave s velebnim bedemima pa je raspisao natječaj. Izabran je vrsni arhitekt Pero. Pero je kralju postavio jedan uvjet — dok se gradi tvrđava, kraljevska kruna mora biti na gradilištu kako bi inspirirala radnike. Kralju je isprva bilo nelagodno, no kad mu je Pero obećao da će to biti najveća i najljepša tvrđava u ovim krajevima, kralj je omekšao i udovoljio tom zahtjevu. Naredio je da se nabavi sav potreban materijal za izgradnju tvrđave jednom kad je Pero osmislio tvrđavu.

Dani su tekli, izvođači radova su radili danonoćno i izgradnja tvrđave je lijepo napredovala. Kralj je bio oduševljen. S nestrpljenjem je iščekivao novu tvrđavu i povratak krune. Noćima nije mogao zaspati od uzbuđenja i iščekivanja dana svečanog otvorenja tvrđave.

Pero je javio kralju da je tvrđava završena i da ju dođe svečano otvoriti. Kralj se veselo uputio prema tvrđavi. Kada je stigao do bedema tvrđave, dočekala su ga zatvorena vrata. Pero je stajao na bedemima. Kralj je doviknuo Peri da mu otvori vrata, no Pero je oholo odbio. U tom trenu Pero je stavio krunu na svoju glavu i proglasio se kraljem. Vojsci je naredio da uhvate bivšeg kralja i bace ga u tamnicu, a ovaj se dao u bijeg. Ogorčeni bivši kralj je iz straha za svoju glavu pobjegao van kraljevstva i tako pao u zaborav. Čiča miča…

Predlažem jednu misaonu igru — u gornjoj priči zamijenite neke riječi. Zamijenite oznaku vremena jednom davno s danas, kraljevstvo s Republikom Hrvatskom, kralja s poreznim obveznicima, tvrđavu s nematerijalnim bogatstvom kao što su znanje, podaci i umjetnost, bedeme sa zakonima i tehnološkim arhitekturama koje uvode podjele, arhitekta Peru i izvođače radova sa znanstvenim, kulturnim i obrazovnim institucijama, znanstvenicima, umjetnicima, inženjerima i društvenjacima koje financiraju porezni obveznici, kraljevsku krunu s autorskim i srodnim pravima i pravima na patente, građevni materijal s novcem poreznih obveznika, a vojsku s izvršnom vlasti. Kada to napravite, shvatite da je od nas poreznih obveznika otuđeno bogatstvo koje je zbog svoje opsežnosti teško i popisati — geodetski podaci koje smo platili nisu naši pri čemu je izvođač radova Državna geodetska uprava, rezultati znanstvenih istraživanja koje smo platili nisu naši pri čemu su izvođači radova javni fakulteti, filmovi koje smo platili nisu naši pri čemu su izvođači filmski umjetnici, računalni programi koje smo platili nisu naši pri čemu su izvođači privatne tvrtke, a ono što možda i je naše, do toga ne možemo zbog tehnoloških arhitektura koje su nastale da nam onemoguće pristup, korištenje, unapređenje i dijeljenje znanja, podataka i umjetnosti. Zakoni i tehnološke arhitekture su ti koji nas sprečavaju da nazad dobijemo ono što nam pripada. Spomenuta smo prava predali izvođačima radova. Ako se i usudimo pokušati uzeti ono što nam pripada, ubrzo ćemo se naći u marici i nakon toga na optuženičkoj klupi.

Hrvatska iz dana u dan postaje sve siromašnija i to svojom krivnjom — krunu je odlučila povjeriti izvođačima radova. Svakodnevno našim novcem nastaje ogromno nematerijalno bogatstvo, a ono izmiče iz naših ruku.

Da bi se to promijenilo, izvođačima radova trebamo reći: “Kako biste stvorili nematerijalno bogatstvo, nije vam potrebna naša kruna. Kruna može ostati i ostaje na našoj glavi.” Prevedeno u pravne termine, to znači da izvođačima radova trebamo postaviti uvjet da autorska, srodna i patentna prava ostaju naša, odnosno da budu takva tako da svaki građanin ima slobodan pristup tom nematerijalnom intelektualnom bogatstvu. Tek tada će to postati bogatstvo, dostupno svima jer svima i pripada. Pripadnost tog bogatstva velikom broju ljudi učinit će to bogatstvo još većim, ono će učiniti sve građane bogatijima bez gubitka vrijednosti pri dijeljenju tog bogatstva s drugima.