Chris Puttick, student ekonomije, iznio je odličnu analizu zašto je softver javno dobro. Dva su kriterija da bi neko dobro bilo javno dobro — kriterij nekonkurentnosti i kriterij neisključivosti. Ukratko, moje korištenje softvera ne isključuje nikoga drugoga u istovremenom korištenju istog softvera (kriterij nekonkurentnosti) jer svatko može imati svoju identičnu digitalnu kopiju, tj. primjerak dotičnog softvera. Iako se brojne tvrtke-proizvođači trude onemogućiti korištenje softvera kojeg su napisali bez da ga korisnik prvo plati, korisnici uvijek nađu načina da ga koriste bez plaćanja. To je tako jer je napraviti novu (digitalnu) kopiju softvera iznimno lako, a sastoji se “copy-pastea”, tj. jednostavne radnje kopiranja i lijepljenja ili dijeljenja softvera putem BitTorrenta ili na neki drugi jednostavan način. Drugim riječima, softver zadovoljava i kriterij neisključivosti, tj. softver je javno dobro.
S pravom se možemo pitati zašto onda uopće postoji vlasnički softver, a to je onaj koji, među ostalim, pokušava biti oskudan i isključiv. Odgovor je jednostavan — proizvođači vlasničkog softvera žele zgrnuti basnoslovne iznose uvođenjem umjetnih ograničenja potpuno nesvojstvenih javnom dobru kao što je softver. Žele proizvesti samo jednom, a prodati potencijalno beskonačno mnogo puta. Uvode oskudnost i isključivost tamo gdje one ne postoje. I s ovog stajališta, jedino logično stanje softvera je da bude slobodan softver.
Cijelu analizu možete pročitati na blogu dotičnog Chrisa Putticka.